Vārdi: Djordje Balasevic. Covek sa mesecom u ocima.

Sumoran i nem, jablan gromom razvaljen,
zagledan u ?a?u preduboku.
Bio mi je stran i na izgled normalan,
al' tad mu spazih odraz meseca u oku.

On me oslovi: "Pa, kako idu poslovi?"
"Ma, idu", progun?ah, "u vra?jeg vraga!"
Na to on planu naprasno, odmeri me sablasno,
"Nemate vi pojma, bra?o draga..."

Ne zna? ti ?ta zna?i ubiti grad,
ne zna? ti bauke kaljavih rovova.
Ne zna? ti ?ta zna?i spavati sad,
?im sklopim o?i, ni?ta osim tih krovova!

Kada sklopim o?i nebom nai?u mobe,
zamiri?u gostinske sobe, nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim o?i nebom promi?u lica,
zatreperi roj tamburica, Dunav sedef odranja...

Zverko ludila, ?to si se probudila?
Crni ti je princ poljubac dao.
Al' ne?u se stideti ?to Boga ne?u videti,
jer to i nije Bog kojeg sam znao.

Ne zna? ti, nema oslobo?enih,
svaku ti?inu mi granata pro?ara.
Spasen je taj prvi pogo?eni,
a svi su drugi ve?ni taoci ko?mara.

Kada sklopim o?i nebom nai?u la?e,
zvona, lave?, kom?ijske sva?e, miris sve?eg oranja.
Ali kada svane vetri s reke zacvile.
Znam, to tu?e vodene vile, Dunav tamjan odranja.